Kategorija: arhiva

Uvijek sam prelijen da naslikam nebo i da zvijezde spojim po svom nahođenju, pa da sam imenujem sazviježđa kako ja želim. Često sam preumoran da uzmem kartu Evrope i obrišem sve granice, pa da ucrtam svoje. I to karte Evrope iz godine: 1991,1945,1918,1847,1659,1424,1390,917,846,701, 23….pa da nestanu  Velike Njemačke, Britanije, Austro Ugarske, Prusije, Kraljevine ove i one, uključujući i Rimsko carstvo. Naravno i Schengen bi nestao, zauvijek. Isto sam tako super lijen da izbrišem linije navodnih „meridijana“ i da ostavim samo „aku-točke“, pa da te točke pospojim baš kako bi mi bio gušt, pa da me navode u knjigama kao autora nove, revolucionarne karte energetskih prolaza, prilaza, staza i štatijavišetoznam. A kad mi i to dojadi, da jednostavno promijenim smještaj tih magičnih tsubo-a, jer, kao što je stari, dobri Ryokyo rekao- oni nemaju fiksnu lokaciju. Nemaju, ni u prostoru; a ja bi dodao ni u vremenu. Naime, svi smo mi ovdje poput kvarljive robe i imamo vrijeme trajanja ( best before…). A pošto smo svi takvi, onda nam je džaba cijela ta silna preciznost kad su meridijani u pitanju.

Tako da, sve mi se čini, navedeni primjeri su stvar arbitraže, kao u slučaju Piranskog zaljeva. Granice malo prolaze ovuda, pa koju godinu poslije onuda. Meridijani po Masunagi idu ovuda, a po Ryokyu onuda. Sen linije idu po Asokanandi jednim putem, a po dečkima iz Bangkoka ovim drugim, odnosno idu malo ovuda-malo onuda ako gledamo kartu iz Kine koja je otkrivena jednom davno, tako davno da bi najradije zaspao prisjećajući se toga.

Granice-linije, dakle, u biti, ne postoje; postoje ograničenja u glavama, koja onda vide granice. Ako ne vjerujete, sjednite u meditaciju i stavite dlanove jedan u drugi i već nakon 10ak minuta nećete znati gdje počinje jedan, a gdje završava drugi dlan. Ili položite dlan na leđa, trbuh, bedro frenda i nakon nekog vremena, isto tako, nećete moći osjetiti gdje završavate vi, a počinje on.

A tko sve ovo zapisuje, jel neko trajno JA? Možda ovaj isti Davor misli drugačije o prethodno navedenom? Ovaj Davor koji ne zna samog sebe, ali o kome imaju točno definiran stav mnogi.

KEIRAKU -JING LUO- SEN
Jedan od većih problema praktičarima vještina rada na tijelu porijeklom sa Dalekog Istoka je koncept energetskih kanala/meridijana. Pojam energije je lakše zamisliti, nekako nam je jasno kada neko kaže da mu nedostaje energije, da mora povećati količinu energije i slično, ali prolaze kojima ta energija navodno prolazi, puno je teže zamisliti. Anatomski oni nisu dokazani, ni pod najjačim mikroskopom niti jedan znanstvenik nije unutar tijela vidio te prolaze, a milijuni praktičara tui-na masaže, shiatsu-a, akupunkture, thai masaže, chi kunga govore o energiji koja putuje tijelom. Postoje karte u raznim tradicijama koje ilustriraju putanje tih prolaza/kanala/meridijana kroz tijelo, i te karte su brojne.
Stoga, ako ste si postavili pitanje kuda prolazi energija, koje staze ona slijedi, za početak možete zaključiti da energija slijedi pažnju…ili još bolje da pažnja slijedi energiju. Da bi osjetili, osvijestili tu tvrdnju treba zadovoljiti samo jedan preduvjet.
Preduvjet prvi i jedini: smiren, strpljiv pritisak. Zauzmite neki podržavajući položaj, uspravnih leđa i stavite dlan (dlan je najprimjereniji) na primaoca. Jedan stari tekst govori kako je čekanje da se energija pojavi pod dlanom isto kao i čekanje drage osobe da dođe na ljubavni sastanak, iziskuje strpljenje i povjerenje. Postoji zasigurno i blagi strah da se osoba neće pojaviti, ali unatoč tome ostajemo ustrajni u čekanju. Ako je dodir, pritisak brz, ishitren, nervozan tada se energija sigurno neće pojaviti. Kada komuniciramo dodirom podrazumijeva se da dlanove moramo ostaviti neko vrijeme na tijelu primaoca, ne možemo samo pritisnuti neki dio tijela i odmah prebaciti ruke na drugo mjesto, jednako kao što moramo zašutjeti nakon što postavimo pitanje riječima, jer u protivnom nećemo čuti odgovor. Istočne bodywork tehnike i nisu drugo nego taktilna komunikacija, a u svom sublimnom obliku su energetski dijalog. Mi „rukama i nogama“ postavljamo pitanja i osluškujemo odgovore, koji su temelj novih pitanja, čista dijalektika.
Kada je dlan mirno i opušteno položen na bilo kome dijelu tijela primaoca, ako tome pristupamo smireno i bez žurbe, bez očekivanja, ako su naše namjere čiste, osjetit ćemo nakon nekog vremena da površinska napetost kože posustaje, da se „topi“ te da se nešto „suptilno“ otvara i da nešto „iz nas“ iznalazi svoj put „u njih“. Osjetit ćemo stazu koja iz našeg dlana prolazi negdje u njima. Na nekoj još finijoj razini ustanoviti ćemo da više ni ne razlikujemo jasno što smo to mi, a što su to oni, granice će jednostavno iščeznuti, nestati.
Kada to shvatimo, to može promijeniti cijeli naš svijet. I gledajući današnji svijet, svako postavljanje žice i ograde, svako mi-oni, slamati će nam srce.
Stoga, ako niste u stanju primiti tugu u srce, bavite se nečim drugim.

Nakon što provedeš određeno vrijeme prakticirajući određenu vještinu, trebaš se upitati što je ona za tebe. Trebaš pustiti sa strane filozofsko nadmudrivanje o tome što je ona po sebi, za sebe, u svojoj biti itd. Tako ćeš otpustiti ona opća mjesta, one sveprisutne definicije tipa:“ Joga za lijene“ (thai masaža) ; „Akupunktura bez igala“ (shiatsu) i slično. Također i sve one gluposti što se godinama prepisuju sa jednog letka na drugi, ili u onim totalno sjebanim časopisima koji srozavaju inteligenciju žena (uglavnom). Trebaš otpustiti i sve zamke koje je (ne)svjesno postavila tvoja škola, svako prianjanje uz učitelja ili neki autoritet.

Nakon toga treba napraviti top listu floskula koje zaprječuju jasno viđenje, odnosno fraza koje se univerzalno primjenjuju, a posebno kada nemamo pojma što je posrijedi:

• Blokirana energija u energetskom kanalu
• „Čišćenje“ klijenta
• Čakre, doše, holizam….

 

Moraš otići iza i ispred tih fraza, moraš ih preispitati iz različitih perspektiva. Moraš proći periode sumnje. Zatim zapiši nekoliko svjedočanstava o tvojoj umješnosti, tvoja najbolja postignuća. Razmisli o njima, ali se ne hvataj za njih; ona neka posluže kao putokaz i podsjetnik u teškim situacijama.

Na taj način, kroz vrijeme ćeš doći do zaključka „što je to ( thai, shiatsu, joga…) ZA tebe“. Začuditi ćeš se kako se najčešće ono što možeš reći može sažeti u svega par riječi. Ili samo u jednoj. Na primjer JEDNOSTAVNOST….ili ……???

Radionica Sib Sen

Ništa nije toliko kontroverzno kao učenje o 10 energetskih linija u Thai masaži  (Sib Sen). Kako ih uopće zamisliti? Koja je razlika između tajlandskog i kineskog sustava…uopće između tajlandskog i bilo kog drugog energetski utemeljenog sustava? I zašto ima 10 energetskih kanala i ima li ih uopće 10? Moj učitelj thai masaže Asokananda je tvrdio  da postoji konsenzus da u tajlandskoj masaži radimo na 10 energetskih kanala, ali da ne postoji konsenzus u pitanju prolaza tih kanala po tijelu. Ova radionica prikazati će vam prolaze na način kako je podučavao Asokananda.

DATUM: 13/14.02.2016, 12 sati poduke, cijena 850 kn,

polog od 200 kn uplaćen do 20.01. smanjuje cijenu za 100 kn

 

Radionica emocionalno opuštanje i thai masaža

Thai masaža ponekad može biti okidač za emocionalnu reakciju i, ukoliko se to dogodi potrebno je da maseri budu spremni da adekvatno reagiraju. Jednako tako je važno da znaju kako potaknuti takvu reakciju odgovarajućim vježbama i zahvatima, te znati kako da prepoznaju kada je osoba blizu toga da otpusti emociju iz sebe. U kontekstu radionice upoznati ćemo se i sa učenjem o pet finotvarnih tijela u yogi ( Pancha kosha).

DATUM: 19/20.03.2016, 12 sati poduke, cijena 850 kn,

polog od 200 kn uplaćen do 01.02. smanjuje cijenu za 100 kn

 

Radionica praksa, praksa, praksa

Različite vrste pritisaka palčevima, kako koristiti dlan, lakat, koljeno, stopalo u thai masaži. Kako prevenirati ozljede. Subota će biti posvećena dinamičnoj thai masaži, a nedjelja thai akupresuri.

DATUM: 09/10.04.2016, 12 sati poduke, cijena 850 kn,

polog od 200 kn uplaćen do 20.02. smanjuje cijenu za 100 kn

 

 

Volim kada me nazovu novi klijenti; onaj prvi razgovor kada nemamo pojma jedan o drugom. One trenutke kada ih stavljam na zvučnik, pa prebacujem na kalendar kako bi im ponudio termin. Njihov odgovor na to kako su došli do mene….i onda moje upute o adresi, o odjeći i…prvi susret.

I onda…odgovara li osoba koju vidim slici koju sam zamislio slušajući zvuk iz slušalice, slušajući boju glasa, dikciju, strukturu rečenica….i jesam li uopće išta zamislio, da li sam imao sliku?

I onda trenutak kada stavim ruke na „novo“ tijelo, spreman da slušam nove upute, slijedim nove staze privučen toplim gejzirima i hladnim ledenjacima krajolika ljudskog tijela.

Da, to je ushićenje ravno putovanju u novu, egzotičnu državu; telefonski razgovor kao vađenje vize, ulazak kroz vrata u Petrinjskoj 83 je poput prolaska granične službe i onda slijedi putovanje-pustolovina.

Naravno, volim i stare/stalne klijente, kao i one povremene. Kada radim na/sa njima, to je kao da posjećujem neku dragu zemlju. Neke pokrajine te zemlje znam, moje ruke tu isijavaju sigurnost i vješto donose mir, dok neke krajeve još nisam razumio, ali želim ih u potpunosti shvatiti. Postoje u toj zemlji gradovi-oaze u kojima se dobro osjećam, pokupim neki papirić sa poda želeći ga ostaviti čišćim. Stari klijenti su dragocjeni, kada oni dolaze nema putne groznice. Novi klijenti će vremenom postati stari i tako…u krug.

 

 

 

Ne zna se točno kada su „holistički“ djelatnici i svi oni koji se svrstavaju pod „alternativne i komplementarne“ radnike povjerovali u mit o vječnoj mladosti i time o apsolutnoj nemogućnosti da se oni sami razbole. Ili su, zarobljeni konceptima o energiji, holizmu…. te uslijed očekivanja svojih korisnika povjerovali da im je krajnje zabranjeno da se razbole. Posljedica je to priča koje pričaju reklamirajući svoju praksu, a koja se poput dvosjeklog mača ponekad sruči na njihov vrat. Nekad je razlog idealiziranje masera/terapeuta od strane korisnika, a nekad je taj isti maser, terapeut problem jer je povjerovao da je postao Avalokitešvara.

Priču znate svi, možda ju i dalje pričate…ili ste ju prije pričali, a ide otprilike ovako:“ Sve je energija, postoje blokade, aktivnim sudjelovanjem i uz moju stručnu pomoć možemo ih ukloniti, pa onda malo zdrave hrane, malo yoge, malo vitamina i minerala…“  Onda se desi da naglo zahladi i horde šmrkavih klijenata počne dolaziti svojim zdravstvenim Guruima na masažu, healing, terapiju, yogu, biorezonancu, shiatsu, rekonekciju, đumbiranje……pa onda, po zakonitosti velikih brojeva, izloženi Guru i sam počne šmrkati, pa ako to malo zanemari uslijed uvjerenja u dogmu o neprobojnosti aure oko sebe, početno šmrkanje preraste u nešto ozbiljnije. Našem Guruu narušen je free flow i neki dosadni virusi ili bakterije ili Zi organizmi ili već neki patogeni nitkovi kompromitirali su zdravlje. On je bolestan.

Bolestan Guru tada je zaposjednut mješavinom osjećaja; a iz tog miksa lako je izdvojiti slijedeće emocije:

• Nelagodu što se to, eto, baš njemu dogodilo
• Strah od osude pacijenata, strah od toga da su se oni razočarali u njemu
• Ljutnja što je bolestan baš sada kada je biznis krenuo
• Nedoumicu da li da, pri otkazivanju svojih usluga, navede pravi razlog

I još mnogo toga…..

Ne komplicirajte si život. Mi imamo pravo razboliti se, odmoriti se…. Ono jedino na što nemamo pravo je da bolesni i šmrkavi radimo sa/na klijentima dovodeći ih, takvi, u potencijalnu opasnost da se i oni zaraze. Isto tako, prosječno normalan klijent znati će cijeniti vašu iskrenost i NEĆE otići drugom Guruu, već će čekati Vas. Isto sve vrijedi i kod osjećaja premorenosti i iscrpljenosti…ukoliko ste preumorni i znate da vaša masaža/terapija/votever može biti puno bolja neki drugi dan, nazovite klijenta i ponudite zamjenski termin.

 

 

Kad je novac u pitanju, kod ljudi koji se bave masažama Dalekog Istoka; pa su po definiciji bar djelomično „duhovni“- postoje dva suprotstavljena mišljenja. Naravno, ovo je generalizacija…..i svaka sličnost je slučajna, kao što i svaki slučaj može biti sličan.

Postoje praktičari koji slijede ovu premisu- sve je energija, materija i materijalna bogatstva „novac“ su energija, zaključak: naplati brale. Volim te ljude, obično se glasno smiju i gledaju te direktno u oči. U njihovom je društvu također lijepo, pružaju osjećaj sigurnosti, upućenosti u razne sfere života. Ponekad, doduše, primijetiš malu opterećenost novcem, jer tu su stalno neki planovi kako oploditi kapital, kao i stalna potreba da se, na neki simpatičan način, afirmiraju kao stručne i kompetentne osobe. Poznam, rekoh, par takvih praktičara. Neki od njih pitaju me kada ću podići cijenu. Ono što je bitno, kada je o njima riječ, je to što meni njihove masaže, terapije ne vrijede te pare. Korektne su sa blagom pretenzijom da budu malo inventivne, ali…nešto fali, nešto…..bitno nedostaje…..

Postoje oni drugi preskromni, oni, radim jeftino ili na principu donacija. Možeš mi dati i kilu mrkve ili teglicu meda. Ponekad se služe malim trikom pa kažu „preporučena donacija“, što je totalna kontradikcija. Dakle ti dragi ljudi su malo stisnuti i bojažljivi, izgubljeni u nekim napjevima mantri oru njive u Shambali, a silom prilika egzistiraju u ovom divljem kapitalizmu, pa se ne snalaze. Ta duhovna bića na novac gledaju kao na neko nužno zlo, a socijalna osjetljivost je često samo dobar izgovor za racionalizaciju osobnih komplekasa. Masaže su im često lagano shizofrene jer predugo traju i u svakoj žele prikazati većinu tehnika iz svog asortimana, želeći tako pokazati kako su superiorni nad prvom kategorijom, jer, eto, oni ne mare za vrijeme, masaže im traju i traju; oni ne mare za novac, daš im teglu meda i sve ok…..Ne gledaju te otvoreno, malo su skloni gledati pod. Manje se smiju. Čitaju puno ali ne ulaze hrabro u rasprave, skrivaju se često iza autoriteta.

Postoje i srednji, pomiruju krajnosti. To ne znači da su razroki i da jednim okom gledaju u tebe, a drugim na pod, ili da žmire i primaju signale poput šišmiša. Njih najvolim. Nisu jeftini, ali većini su dostupni. Mislim, dovoljno je kupiti jeftiniji smartfon i voziti se manje autom, pa neće biti problem doći k njima na masažu. Neće te muljati preporučajući 20 masaža, ukoliko to uistinu nije nužno, već će vas uputiti da vježbate nešto ili da malo promijenite životne navike. Neće vam se uvlačiti i pokušati vas regrutirati u svoju sljedbu. Biti će duhoviti onoliko koliko je dovoljno.  A ono najbitnije, masaža, biti će profesionalno odrađena, nijedan pritisak viška niti manjka, „ da bi reč rekel“….

 

Svaki maser, naravno, nalazi svoju publiku. Postoje skupi wellness centri, kao i crno jaje i ostale slične novotarije. Ono što je važno za masera je da nije frustriran zbog novca, jer će u tom slučaju i njegova masaža biti ista. Ako ste nezadovoljni novcem koji dobivate pitajte se koliko uistinu vrijedi vaša masaža i zašto bi trebala biti skuplja? Koliko iskustva imate i koliko odrađenih masaža? Tko su bili vaši učitelji i da li ste dobro savladali ono što su vas podučavali? Kolika je prosječna plaća i uopće socijalna situacija u vašoj zemlji? Koliko informacija postoji o vrsti masaže sa kojom se bavite i kao vi to možete promijeniti? Koliko naplaćuju ljudi sa kojima ste se školovali i da li su uspješniji od vas? Kakav je prostor u kome radite? Kakav je kvart u kojem radite?

Svako ima svoj put i svoju savjest. I beskonačne načine da koristi svoje ruke.

Certifikati, diplome, potvrdnice, svjedodžbe, uvjerenja

Zašto su sve te riječi tako duge? Valjda zato da sadržaju pojma pridaju važnost. Meni osobno su sve varijante poprilično odbojne. Pretpostavljam da dio problema leži u meni, u naivnom anti institucionalnom uvjerenju koje me karakterizira.

Certifikati su ljudima važni. Kada me neko nazove radi informacija o školi thai masaže ili nekoj radionici, jedno od prvih pitanja je :“ Da li se dobiva certifikat?“. Ništa o mom iskustvu, kompetencijama da predajem, ništa o strukturi nastave. Dobro, ima par pitanja o cijeni sa obaveznim uh-joj uzdahom.

Moja „uvjerenja“ o učiteljskom treningu bila su isprintana na običnom tankom papiru, bez ikakvog grafičkog rješenja i pečata. Mislim da je Asokanandi i takva „diploma/potvrdnica/blabla“ već bila poprilično smiješna, ali je na takvo kompromisno rješenje mogao pristati. U isto vrijeme većina  tajlandskih škola masaže izdavala su certifikate sa fotografijom polaznika ispisane lijepim slovima i sa pomalo lažnog zlata. Imam i par takvih diploma. Oni koji me znaju ili su bili kod mene na masaži nisu vidjeli te diplome jer ih ne stavljam na zid, radije držim fotografije svojih učitelja, neposredno svjedočanstvo da sam od njih učio i bio sa njima.

Evo šta o ovoj temi piše Mario Vatrini, već spomenuti učitelj shiatsu-a iz Italije ( spomenuo sam ga u postu):“ Kada sam odlazio iz Japana, pitao sam učitelja Masunagu potvrdu (znam da je to bilo nisko ), a on mi je odgovorio :“ Ako si dobar ne treba ti, a ako nisi dobar- isto tako ti ne treba““.

tko prati ono što povremeno pišem zasigurno je primijetio dosta kritički stav o TM koji zauzimam. Pisao sam protiv uskog shvaćanja TM, pljuckao sam protiv metafora i bajalica kojima se TM služi u pokušaju bolje prođe na zapadu, o upitnosti učinkovitosti raznih hibridnih sustava koji se javljaju i skrivaju pod tajlandskim imenom. Sada je, pretpostavljam nužno da kažem što je za mene važno u ovoj vještini, zašto ju volim i kako ju branim od raznih muljatora. Pokušat ću kratko i jasno objasniti svoje stavove.

Etika– esencijalna vrlina koju mora posjedovati thai maser ili bilo koji bodyworker. Osnovne etičke stavove kojih bi se trebala pridržavati sva ljudska bića, veliki učitelj Thai masaže Pichest rekapitulira ovako: no kil, no stil, no seks, no drugs, no lajing…..ili prevedeno ne ubij nijedno osjetilno biće, ne kradi, što u sebi još podrazumijeva da ne uzimaš niti ono što ti nije dano. No seks ne znači da se treba apstinirati od seksualnih odnosa ili da tu postoje zabrane i tabui- no seks znači da ne smijemo prelaziti granicu i svog partnera prisiljavati da čini ono što mu mi namećemo, vođenje ljubavi treba biti prihvaćeno od oba partnera, konsenzusom. No drugs se ovdje ne odnosi samo na heroin ili teške droge već na bilo što što uzrokuje ovisnost i time zamućuje racionalno zaključivanje, to može biti alkohol isto kao i kockanje. Naravno, u osnovna etička pravila spada i laganje.

Neka specijalna etička pravila koja bi trebala karakterizirala masere su slijedeća:

• Ne hvali se svojim masažama i uspjesima (neka o tebi govore tvoje ruke, a ne tvoja usta)
• Ne kradi klijente od svojih kolega
• Pitaj za savjet starije i iskusnije kolege (ukoliko ne možeš pomoći, pošalji iskusnijima)
• Ne izvodi masažu na neodgovarajućim mjestima
• Poštuj svoje učitelje i liniju učenja na koju se nastavljaš

Ovo posljednje navedeno pravilo posebno se ispoljava kroz praksu WAI KHRU, to je ceremonija koja se izvodi redovno ispred oltara i kojom se štuje legendarni osnivač Tajlandske medicine Jivaka Kumar Baća, a kroz njega svi učitelji, uključujući i vaše.

 

ESTETIKA

Davno, davno, na jednom svom predavanju Asokananda je ispričao zgodu, on je, naime upitao svog učitelja Chaiuta šta je to thai masaža. Chaiut je malo zastao i razmislio i onda odgovorio: If bjutiful den thai masađ if not bjutiful not thai masađ. Eto, dan danas to mi je najbolji opis thai masaže. Rijetko ćete vidjeti toliko skladnih pokreta, toliko kreativnosti i toliko prelijepih tranzicija iz jednog položaja u drugi, kao u slučaju thai masaže. I dok se učenici, na početku svojeg prakticiranja bore sa položajima, vremenom savladavaju te poteškoće i sama masaža postaje, osim što je učinkovita i meditativna, istovremeno prekrasna za vanjskog  promatrača.

PITANJE SLOBODE

Temeljno pitanje ljudske egzistencije je SLOBODA. Samim time ona nije ekskluziva filozofa, političara ili drugih povlaštenih osoba koje često zovemo intelektualcima. Sloboda se tiče svakoga od nas i stoga bi se svako od nas trebao ujutro, gledajući se u ogledalo zapitati što je ona.

Odgovor ne treba biti metafizički niti mističan. Transcendentalan. Revolucionaran. Izvanjski. Bombastičan…..

Iz moje perspektive kao masera, odgovor na to pitanje sastoji se u pipanju, traženju i pronalaženju mjesta na tijelu koja mi se čine slijepljena, koja su toliko tvrda da ne mogu jasno razlučiti mišiće od mišića, od kostiju, tetiva….pa onda pokušavam razdvojiti različite slojeve, pokušavam omekšati to tijelo, vratiti mu toplinu, boju, teksturu….Radim dok ne osjetim da se nešto pomaknulo, „oslobodilo“. Sloboda je istinski interes za drugo biće. Pronalaženje mjesta gdje je osoba zaglavila maser traži na njenom tijelu. Osluškivanje u kojoj mjeri to mjesto pobuđuje i titra sa sličnim mjestom negdje u/na nama. Prepuštanje. Nakon dosta takvih iskustava možda slijedi odbacivanje iskustva samog, razuma, anatomije, granica i slojeva, možda je neizbježan susret sa nečim čarobnim i samim time nemogućim za opisati. Pitanje slobode je individualno, pretpostavljam da ga je lakše istražiti u praksi- masirajući, stoga smo mi koji imamo privilegij baviti se ovim zanimanjem u bližem dodiru sa slobodom od onih koji su teoretičari.

Naš posao odvija se u tišini, ili samo sa par riječi. Potreban nam je fokus i zato šutimo. A tijela naših primaoca ne lažu. Te dvije važne komponente thai masaže omogućuju neposredan kontakt sa slobodom.

Moj bodywork početak desio se u Italiji, u Roveretu gdje sam upisao školu „Te Hara“. Nisam krenuo u izučavanje te vještine zato što sam od malena bio sklon iscjeljivanjima ili misticizmu, već zato što sam se uvjerio u njegovu učinkovitost tijekom oporavka od udarca trupca u moja leđa….ali to je duga/druga priča. Prvu godinu škole odradili smo u jednom velikom stanu u povijesnom centru Rovereta, sjećam se kada sam prvi puta došao kako se prostorija šarenila od bezbrojnih deka koje su bile postavljene po podu, najrazličitijih boja, uzoraka i materijala….a po tim dekama milijun svilenih i pamučnih jastučića, pa nekih malo tvrđih jastuka za meditaciju, po zidovima Masunagina karta sa meridijanima, u zraku miris incensa. A mi, polaznici, isto tako odjeveni svako u neku svoju trenirku, sa svojom pričom i očekivanjima. Vrijeme je to bilo prije bilo kakvog mobitela, tableta i sličnih tehnoloških čuda. Na predavanjima smo stalno pravili zabilješke, skice, ispitivali, a tek povremeno bi fotkali, jer razvijanje filma se plaćalo. Nekako u to vrijeme (1994-97) počelo se malo više pisati o Shiatsu, pa smo kupovali knjige od talijanskih i ostalih majstora. Iz thai masaže još ništa nije bilo napisano, prva knjiga je izašla 1996te. Za You tube nisam znao, a niti itko od mojih kolega. Body cuscine je također bio nepoznanica. Ni sam danas ne mogu dovoljno biti zahvalan na tom periodu blaženog neznanja, u stvari ogromnog entuzijazma. Danas kada uđete u neki dojo, u respektabilnu školu Shiatsu-a vidjet ćete na podu udobne i istobojne futone, polaznike u kimonima koji pretjeranim kretnjama oponašaju japanske uzore, ponekad pomalo sterilnu atmosferu doličniju atmosferi koja bi trebala biti u crkvi,a ne u učilištu. Atmosferu ekskluzivnosti i privilegiranosti ponekad, koja je rezultat profesionalizacije, kurikuluma koji bi želio biti akademski. Tim putem kreće i Thai masaža, strukturira se po obrascima koje je uhodao Shiatsu. Idu, dakle, te dvije vještine putem komercijalizacije, kako bi se svidjele liječnicima od kojih očekuju blagoslov i dozvolu za prakticiranje.

Sve napisano je uzrokovano ovim tekstom Maria Vatrinija:

….ja sam počeo sa Shiatsuom  kada ga još nitko nije prakticirao. Bio je potpuna nepoznanica, kako teorijski, tako i praktički. Pošto su njegovi rezultati često bili jednaki, ako ne i bolji, od onih dobivenih medicinskim putem, sama tehnika ( Shiatsu) je upoznala neku vrstu Pepeljuga sindroma. Radi se o jednoj moćnoj sugestiji, arhetipovi te bajke traju već stoljećima. Što ta bajka govori: da bilo tko, sa odgovarajućom magijskom intervencijom, može plesati kao da je plemenitaš sa dvora i može pripadati istom (plemenitaškom) statusu. Drugim riječima dogodilo se da onaj tko je prakticirao shiatsu bude smatran jednakim, ako ne i boljim, od liječnika.

Što se u stvari desilo?

Jedan alat predviđen da poveže dvije osobe, koristeći neverbalni jezik, omogućio je da se dogode fenomeni potpuno novi za jedan racionalan um. Iz jednostavnog razloga što je pritisak bio nov. Shiatsu pritisci bili su jedna nepoznata stvar, ljudi su poznavali masažu, možda su čak i išli masirati se, ali ne i pritiskati se. Održavan, konstantan pritisak, to ne. Neko ti pritisne jednu točku, odvoji se, pritisne drugu…..i dogode se stvari. Tako je shiatsu narod živio sretan, pokušavajući da, više-manje sliči na „namještače kostiju“, razvijajući do maksimuma manualne sposobnosti. Bez toga se ništa drugo ne dešava.

Nije bilo nikakvih ponuda za učenje. Štoviše, mnogo su me puta molili da podučavam. Bio je jedan mali tečaj u Bu-Senu, doju u mom kvartu, koji sada ne postoji. Nakon toga sam održavao tečajeve za sve, trajali su mjesec dana i održavali su se u jednoj dvorani za ples….to smo mjesto morali očistiti prije svakog susreta, kako bi mogli rasprostrti deke. I onda u jednoj umjetničkoj galeriji i drugim čudnim mjestima. Bilo je znatiželje….

Shiatsu nije imao veze sa medicinskim ili paramedicinskim tretmanima ili bilo čim sličnim.

Jednostavno: „ pritisni“

„kako ti se čini“

„ah, kako lijepo, koja divota“

Danas izgleda to nije dovoljno. Štoviše, da ne služi gotovo ničemu, pa se o tome niti ne uči. Glavna je briga naučiti katu ( rutinu), teoriju, vezu između jedne točke i slijedeće…..često postoji nezadovoljstvo kod shiatsu praktičara. Radi od zore do noći, izvodeći tehnike kako bi zaradio, kako bi životario, a kao da je ugasio svijetlo na neki način. Za sebe više ništa ne radi, ne vodi brigu da još malo napreduje, ne nadograđuje se. Ne putuje više. Tamo je, miruje u podrumu. Umjesto da ima šator koji može postaviti i srušiti, sagradio si je palaču. To stvara kristalizaciju, težinu i na kraju bol.

Sjećam se kakav je shiatsu bio, kakvo je zadovoljstvo davao ljudima, onima koji su ga dolazili učiti, možda po nekoliko godina. Nisu dolazili zbog obaveze već zbog želje. Užitka da ga radiš, da naučiš. A izgleda da danas te želje za učenjem ima malo u shiatsu svijetu. Više je naglašena obaveza slijeđenja programa, trogodišnjeg, četverogodišnjeg…..Bila je želja da se jedan spontani pokret pretvori u partiju, sa svim partijskim strukturama.

Moramo vratiti određene stvari.

Ono što idemo raditi, ovaj projekt, biti će težak. Prihvatiti taj teret sastavni je dio puta. Ideja puta nije nešto što počinje i završava kada dosegne određenu točku. Ideja puta je nešto što počne, nastavi se i ne završava. Stoga nema diploma niti potvrda. Štoviše, jedna potvrda će vam težiti poput mramorne ploče. Govori vam :“ A, došao si, jesi zadovoljan?“

NE.

Kada bi nam govorila:“ evo, ova potvrda je kao kornet sladoleda, poliži ga i idi naprijed.“

Onda da. Ali potvrda vrijednosti ne.

Ako se radi sa onim što pripada duši nitko ne može reći da je došao.